Sa navršavanjem 60. godine nastupa tzv. treće doba, odnosno starije doba. Iako su mnoge bake i deke i dalje pune elana, imaju mladalačku energiju i vedrinu, starost je sama po sebi, koliko god imala lepih i manje lepih trenutaka, ipak najmanje izvesno doba u životu.
Svi oni koji penziju i pozne godine dočekuju okruženi najbližima i u zdravlju onda s pravom mogu da kažu da je ovo period mirnog svođenja računa i period društvenig blagostanja.
Ne samo da dolazi mudrost i smirenost sa godinama, već i uživanje sa unucima i drugačiji pogled na život. Ipak, jedno teško breme starost sa sobom nosi, pa su stari često više usamljeni, podložni bolestima i imaju smanjenu sposobnost za samostalnim životom.
Iako nekada nisu zdravstveni problemi ozbiljni, često je starima posebna pažnja potrebna. Da li je reč o stručnoj medicinskoj negi, fizičkoj pomoći u osnovnim životnim aktivnostima ili pak samo razgovor i druženje, ipak starački dani mogu biti zahtevni i teški, ne samo za deke i bake, nego i za njihove najbliže.
A svemu tome treba pridodati i ubrzani tempo koji nam je sve više nametnut, pa je sve teže usaglasiti uslove i mogućnosti kako bi se najstarijima pružila adekvatna briga i nega. Zato je često dom za stare najpraktičije rešenje.
Zašto je odlazak u dom često delikatna tema?
Iako je smeštanje starih u dom često obostrano korisno i racionalno rešenje, ipak doneti takvu odluku nije nimalo lako. To znaju i deca i roditelji. Sa godinama ljudi uglavnom postaju osetljiviji, pa se i navike teže menjaju. Svoju zonu konfora i rutinu strariji teže menjaju, a tu je i nostalgija.
Novi početak u poznim godinama i promena životnog okruženja teški sui stresni, a veoma je tanka linija između želje dece da svojim roditeljima olakšaju starost i mišlju starijih da deca žele lako da ih odbace.
U situacijama kada je starijima ograničeno kretanje, a zdravlje narušeno, onda drugog izbora nema, pa i sami stariji postaju svesni zašto treba razmotriti odluku o smeštanju u gerontološki cenatr. U takvim situacijama se mnogo lakše prihvata realnost, jer se najmiliji tako manje opterećuju, a stariji odluku prihvataju racionalno i bez mnogo predomišljanja.
Nije lako ni roditeljima, ni deci!
Međutim, ni deca nekada nisu sasvim rešena da svoje roditelje tako lako smeste u dom, jer je reč o veoma delikatnoj temi. Da li je to prava stvar koja se čini za najmiliji pitanje je koje većinu muči, a kada se tome pridoda i griža savesti, onda je neizbežan i nelagodan osećaj. Zato nije lako ni starijim, a ni mlađim članovima porodice.
Svi koji rade u gerijatrijskoj službi često su saglasni da su stari poput dece, jer im je tada potrebna pomoć čak i oko svakodnevnih aktivnosti. Na poremećaj u motorici utiču zdravstveni problemi, pa se pojavljuje i gubitak ravnoteže, a nekada i manjak snage.
A kada se tome pridoda i pojava demencije, onda je jasno zašto nije bezbedno stariju osobu ostaviti samu i zašto neko uz njih treba stalno da bude. Tek tada mlađi čalnovi porodice postaju svesni da je dom za stare poželjno rešenje.